Kolumne

                  

Svakog aprila u meni ožive sjećanja pune čežnja, tuge i ponosa. I, tako će vjerovatno ostati do kraja mog životnog puta. Aprila 1992.godine, vratio sam se iz Hrvatske u Bosnu, gdje sam kao pripadnik Prve Bojne Frankopan, pod komandom generala Ante Rose, stekao dragocjena ratna iskustva, koje ću kasnije koristiti u odbrani Republike Bosne i Hercegovine, posebno tokom opsade Sarajeva i Goražda. U Sarajevu sam ušao u noći 5. aprila i otišao u komandu Patriotske Lige, koja se tada nalazila u zgradi gdje je bila i stranka SDA. Umoran od duga puta sam prespavao i sutradan se našao sa  Hasanom Čengićem. Od njega sam tražio da mi omogući dolazak do mog rodnog grada Višegrada, gdje su me  sugradjani željno očekivali. Hasan mi je rekao da je to u ovome trenutku suviše rizično i odmah me poslao u općinu Stari Grad, gdje ću se pridružiti jednoj grupi branilaca na čelu sa rahmetli Behudinom Bašovićem Belim. akog aprila u meni ožive sjećanja pune čežnja, tuge i ponosa. I, tako će vjerovatno ostati do kraja mog životnog puta.

Aprila 1992.godine, vratio sam se iz Hrvatske u Bosnu, gdje sam kao pripadnik Prve Bojne Frankopan, pod komandom generala Ante Rose, stekao dragocjena ratna iskustva, koje ću kasnije koristiti u odbrani Republike Bosne i Hercegovine, posebno tokom opsade Sarajeva i Goražda. U Sarajevu sam ušao u noći 5. aprila i otišao u komandu Patriotske Lige, koja se tada nalazila u zgradi gdje je bila i stranka SDA. Umoran od duga puta sam prespavao i sutradan se našao sa  Hasanom Čengićem. Od njega sam tražio da mi omogući dolazak do mog rodnog grada Višegrada, gdje su me  sugradjani željno očekivali. Hasan mi je rekao da je to u ovome trenutku suviše rizično i odmah me poslao u općinu Stari Grad, gdje ću se pridružiti jednoj grupi branilaca na čelu sa rahmetli Behudinom Bašovićem Belim. 

Negdje između 7. i 10. aprila, krenuli smo kroz bistričke mahale prema Trebeviću, sa kojeg se čula učestala pješadijska borba. Na svakom koraku  smo vidjeli mladiće zaklonjene iza zidova, kontejnera i svega što je moglo poslužiti kao dobar zaklon. Ispod mjesta odakle dolazi paljba, vidim i Juku Prazinu sa svojim ljudima. Nastavili smo uz Trebević i došli do neke kote. Slabo sam poznavao predjele oko Sarajeva i nisam znao kako se zove taj predio, dok  mi ne rekoše: “Ovo je Čolina Kapa.“Na položaju nas dočekuje odvažan čovjek s brkovima, koji reče da se zove Suljo Zolj. Imao je snajper, a desetak ostalih njegovih boraca, zastarjele puške M48.

Nijedno automatsko oružje nisu imali. S vremena na vrijeme, Suljo iz snajpera ispuca par metaka prema četnicima na Vidikovac, kotu iznad Čoline kape na Trebeviću, dokle je išla sarajevska žičara, i često ušutka njihovu mitraljesku vatru. U priči sa Suljom, saznadoh da on uopšte ne zna da li ima ikoga od naših boraca na desnom i lijevom krilu. Bila je to noć zebnje i straha, više nas agresor koji je imao sve moguće nauružanje na Čolinoj Kapi, a ispod Suljo sa svojih desetak  slabo naoružanih saboraca brani Sarajevo. Naša grupa koja je došla u ispomoć trebala je uskoro napustiti Čolinu Kapu i otići na druge djelove grada koje neprijatelj napada. 

U mahalama na Bistriku bilo je desetine boraca koji su imali automatske puške, ali niko od njih nije dolazio Sulji u ispomoć i postojala je mogućnost da svaki momenat Suljo i njegova grupa boraca budu u četničkom okruženju.Po povratku sa Čoline Kape, munjevito smo organizovali sastanak s  jedinim ciljem; da ljude iz mahala urazumimo da izađu na Trebević i da uvežemo liniju odbrane,  jer u protivnom, vrlo lahko su se četnici mogli spustiti s Trebevića na Bistrik. Sastanak koji je održan u policijskoj prostoriji na Bistriku sam vodio ja. Ispred policije Stari Grad prisutan je bio Suljo Agić,komandir policijske stanice na Bistriku. Kao i na većini sastanaka tih dana u Sarajevu, i na ovom je bilo dosta praznih priča bez ikakvog konkretnog zaključka. Nismo mogli ubijediti naoružane grupe po Bistriku da se bolje organizujemo i formiramo jaku liniju odbrane na toj strani opštine Stari Grad. A onda se na sastanku pojavi i Suljo. Slušao je kratko tok priče i zatražio je riječ. Kad je ustao, soba je najednom zanijemila.

Stajao je ponosno u blatnjavim ratničkim čizmama, nekako gorštački pogledao po licima ispred sebe i kazao: „Suljo Zolj je na Čolinoj Kapi. Ako imate dvije motorole i koje šatorsko krilo, dobro bi mi došlo. A, ako nema, Suljo Zolj će i dalje biti na Čolinoj Kapi.“

Niko nije imao ništa reći nakon Sulje. Oborene glave prisutnih, govorile su više od riječi. Ustao je, mahnuo nam rukom u znak pozdrava i nestao u neizvjesnu sarajevsku noć.

Održao je Suljo svoju riječ i ostao na Čolinoj Kapi. Sa svojih desetak saboraca je branio ovaj dio Trebevića. Dva mjeseca nakon ove nezaboravne noći na Bistriku, 8.juna 1992.godine Suljo je poginuo na Vidikovcu, kada su naši borci, sada već bolje organizovani i mnogobrojniji nakratko zauzeli ovu kotu. Pričali su mi, dok su ga saborci smrtno ranjenog nosili niz padine Trebevića da je rekao: „Stanite. Molim vas podignite mi glavu, da još jednom vidim svoje Sarajevo". I pogledao je još jednom šeher,... i otišao u vječnost.

U aprilskim danima, kad se spominju mnogobrojna imena raznoraznih pravih i lažnih heroja odbrane Republike Bosne i Hercegovine, boli me što nigdje ne vidjeh ime ove herojske gromade. I na neki način se zbog toga i sam osjećam kriv što o njemu nisam ranije pisao.

I sada mi lakše, kao da mi se heroj nasmješi i kroz guste brkove još jednom reče; „Suljo Zolj će i dalje biti na Čolinoj Kapi“.

Piše; Azem Dervišević Zenga, 19. april 2016 Boston, USA

Kontaktirajte nas

Glavni ured Sarajevo

71000 Sarajevo, Titova 7
Bosna i Hercegovina
+387 33 222 886
Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.