Vijesti

1.mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jedan je od najznačajnijih praznika koji građani Bosne i Hercegovine redovno obilježavaju i slave širom svijeta. Kao svjedoci protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima imamo obavezu da njegujemo ostavštinu naših Šehida i poginulih boraca 92'-95'.

Manifestacija održana  4. marta u Göteborgu/Švedska, u organizaciji Saveza BH udruženja INTEGRIUM, jedan je od najboljih primjera ujedinjenog djelovanja domovine i dijaspore. Naime, Savez BH udruženja ”Integrium” organizirao je centralnu manifestaciju u Švedskoj. Manifestacija je podrazumijevala nekoliko aktivnosti koje su u dvodnevnim protokolu obuhvatile: svečanu akademiju, javnu tribinu, te gostoprimstvo delegaciji iz Bosne i Hercegovine.

Prvi dan, 3.marta, upriličena je Javna tribina u prostorijama IZ Geteborg, kojoj su prisustvovali Edin Ramić, Ministar za izbjegla i raseljena lica u Vladi FBiH, Ahmet Sejdić, Zlatni ljiljan, komandant Višegradske brigade i potpredsjednik UO Kongresa Bošnjaka Svijeta, zatim Razim Čolić, zvaničnik Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Džebrail Bajramović, predsjednik INTEGRIUMa,i svi članovi Komisije za dijasporu čiji je prvenstveni cilj informiranje građana u dijaspori o mogućnostima koje nudi Bosna i Hercegovina građanima koji žele ulagati u održivi povratak te koja prava i povlastice mogu ostvariti ukoliko se žele vratiti u svoju Domovinu.

Učesnici tribine su, svako u svom domenu upoznali sve prisutne i o aktuelnoj političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i organizacionoj situaciji kako u BiH tako i dijaspori.

Drugog dana, 4.marta, priređen je izuzetno bogat dvosatni program u kom je mogao uživati veliki broj okupljenih građana.  Prezentirano je najljepše iz naše bogate kulture. Folklorni nastupi najmlađih, interpretiranje sevdalinke, recitali i kolaži učenika osnovnih i srednjih škola, kulturno-umjetničkih društava, udruženja, horova, te prisustvo predstavnika danske dijaspore i pisca Vezuva Bašića, pokazalo je da se vodilo računa o svim segmentima bh. kulture i tradicije. 

            

Posebnu draž manifestaciji dalo je uključivanje osnovaca iz domovine u sam projekt. Kao rezultat ranije saradnje ”Integrium” je ugostio sedam osnovaca i njihovog direktora Mustafu Hodžića iz Treće osnovne škole iz Oboraca kod Donjeg Vakufa koji su boravili u Geteborgu četiri dana i kolažom o Domovini doprinijeli samoj svečanoj akademiji. Najuspješniji učenici svoje škole, na neki način su nagrađeni boravkom u Göteborgu, gdje su osim turističkog obilaska grada imali priliku prisustvovati času bosanskoga jezika, što je za njih bilo svojevrsno iznenađenje. Švedska je jedna od rijetkih zemalja gdje je bosanski uključen u redovni obrazovni sistem.

Svečanoj akademiji i bogatom programu prethodila je izložba likovnih radova koju su priredili učenici koji pohađaju nastavu bosanskog jezika u švedskim školama, u organizaciji Språkcentruma, i učenici dvije tuzlanske osnovne skole, ”Solina” i ”Slavinovići” koji su u ovu daleku skandinavsku zemlju poslali preko stotinu ,radova koji su izazvali izuzetnu pažnju posjetitelja. Osim likovnih radova inspirisanih motivima iz Domovine, izložba je sadržavala i radove, brosure, plakate, literarne radove posvećene bosanskom jeziku, koji Bosanci i Hercegovci njeguju u Švedskoj, iako je većina njih iz druge ili čak treće generacije rođenih u Švedskoj. ”Aldrig mer - Nikad više”, KUD ”Behar”, Bosanski kulturni centar, udruženje Đulistan, bosanski ”Radio M” iz Goteborga, Integrium i brojni Bosanci i Hercegovci stoje iza ovog događaja i obećavaju još ovakvih i sličnih projekata.

 Nakon svečanog programa održana je i druga javna tribina, na kojoj su gosti pokušali dati odgovore na brojna pitanja okupljenih, a koji se tiču pripreme Zakona o dijaspori, statusa dijaspore i njenog direktnog uključivanja u društveni i politički život Domovine. 

                       

Najveću pažnju privukao je potpredsjednik KBS-a g.Sejdić Ahmet koji je prisutne detaljno upoznao o radu Kongresa Bošnjaka Svijeta (KBS), pomenuvši pritom i organizaciju «ALDRIG MER-Sjećanje na žrtve genocida-NIKAD VIŠE» koja je prepoznala KBS kao svoj dom i još 2016 g. postala kolektivni član KBS-a. Govoreći i o cijeloj mreži organizacija koje su kolektivne članice KBS-a, pozvao je prisutne da se ujedine i svojim članstvom doprinesu sveukupnim naporima Kongresa Bošnjaka Svijeta da se 2018 godine konačno izađe sa jedinstvenim "NACIONALNIM PROGRAMOM BOŠNJAKA».

KBS

Joe Biden, bivši američki potpredsjednik

Savjetodavno Vijeće za BiH (The Advisory Council for Bosnia and Herzegovina - ACBH) u Washingtonu, DC, SAD, proslavilo je 25 godišnjicu američkog priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. 

Prisustvovalo je preko 170 gostiju iz cijelog svijeta, uključujući i visoke zvaničnike iz američke administracije, diplomate, biznismene, američke i bh. medije kao i goste iz BiH. Donedavni potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, gospodin Joe Biden održao je govor.

U nastavku u cijelosti objavljujemo transkript Bidenovog govora.

"Kako divni i velikodušni i pretjerani komentari, moja sestra i moja najbolja prijateljica, moja sestra Valerie je ovdje sa mnom večeras: Čula me je kada sam kazao da su naši otac i majka ovdje, moja majka bi mislila da govorimo o mom bratu, a moj otac bi mislio da je ovo sve istina.

Želim se zahvaliti svima i Savjetodavnom vijeću za ovu čast. Kao što bi moj pomoćnik koji je sa mnom radio u Ministarstvu odbrane i koji je još sa mnom, rekao, da je ovo moja velika strast. Imam nekoliko stvari u mojoj karijeri koja je mnogo duža nego što sam očekivao na koje sam veo ponosan. Nema ništa na što sam više ponosan od moje povezanosti sa naporom da se okonča genocid u Bosni i Hercegovini.

Znam da je jedan od nagrađenih, iako mislim da nije u mogućnosti da prisustvuje, jedan od mojih najbližih prijatelja, lično i politički, iz druge partije, nekada smo mi Demokrate i Republikanci bili prijatelji, jeste Bob Dole. Tamo 1991. godine kao što je već navedeno bio sam dosta mlađi američki senator i bio sam predsjedavajući podkomiteta za evropske poslove dugo vremena. Također 1978. godine sam naivno napisao dokument o evropskom komunizmu, jer su lokalne komunističke partije osvojile brojne zemlje u istočnoj Evropi i bila je određena histerija u Sjedinjenim Državama, da li raste komunizam u Evropi? Tada me je Predsjedavajući Komiteta za vanjske poslove, čovjek koji se zvao Sparkman, koji je naslijedio Wiliama Fulbrighta, poslao da napišem izvještaj i tada me je Fulbriht molio da ne stavljam na papir da će Sovjetski Savez propasti do 1990.godine. Pogriješio sam za jednu godinu. Kada je Berlinski zid konačno pao i kada se bivše sovjetsko carstvo počelo da raspada, Jugoslavija je napravila neke incijalne dobre poteze prema mirnoj tranziciji. Nastavio sam slušati i čitati izvještaje o tome šta se dešava u BiH i šta je dolazilo iz Beograda. Započeo sam seriju saslušanja i ono što o zlostavljanjima i haosu u BiH kojeg je pokrenuo Slobodan Milošević. Zbog toga su neke moje kolege mislile da sam alarmist. U to vrijeme sam već duže vremena bio u Senatu i bio sam predsjedavajući tog komiteta i imao sam pravo da nastavim to raditi. Ali ono što se desilo je da sam postao uvjeren kroz ta saslušanja i kroz kontakte sa stranim diplomatama da je Milošević planirao etničko čišćenje BiH.

 U 1991.godini moj saradnik i veoma talentovan čovjek Jamie Rubin me pitao da li bi se mogao sastati sa mladim sveštenikom iz Međugorja. To je bio neobičan zahtjev. Došao mi kao katoliku, iako sebe nikada nisam predstavljao katolikom, već kao Senator. Došao mi je i ispričao šta se dešava u svetištu i izrazio bojazan da će biti uništeno. Detaljno mi je ispričao šta misli da se dešava. Mislio je da Milošević postaje bijesan. Prisjetio sam se onoga što je Milošević rekao u martu 1989. godine kada je rekao da su Srbi i dalje potlačeni  i žrtvovani u Evropi da se podižu ljudi protiv njih. Niko nije obraćao pažnju na to u međunarodnoj zajednici kada se to desilo. Što sam bio više uključen u to sve sam više shvatao. Moja sestra i ja smo odgajani, kako bi to moji prijatelji Židovi rekli kao "pravedni kršćani" Za našim stolom bi se okupili i imali bi razgovor jeli. Moj otac je bio načitan čovjek, koji nije pohađao koledž, proučavao je historiju. Uvijek nam je govorio kako nije mogao shvatiti zašto nismo brže reagovali, zašto Evropa nije regagovala kada je krenuo genocid u Njemačkoj. Ljudi su znali šta se dešava. Nije mogao shvatiti kako su ljudi se mogli sastati sa Hitlerom, a ne nazvati ga pravim imenom i reći ono što je bio. Nije mu bilo jasno zašto nismo bombardovali željezničke stanice i prelaze kako se rat približavao kraju. To je ostavilo snažan utisak na mene, moju sestru i moju braću. Zato sam vjerovao da građani BiH imaju pravo da se brane. Zato sam 1992. godine predložio Rezoluciju o podizanju embarga na uvoz oružja koji su UN i NATO odlučili nametnuti. Dodao sam još jedan element, a to je da se podigne embargo i da se napadne. Da se napadne JNA koja je prelazila Drinu da bi napravila haos koji su planirali u Bosni i Hercegovini.

I onda se nije desilo ništa. Mislio sam da se ponavlja historija iz 1937. i 1938. godine. Mislio sam da sam bio nesmotren iako sam bio američki Senator već neko vrijeme. Imao sam raspravu sa Lord Owenom, zašto su moji argumenti najbolji model da se rasparča i da se ne dozvoli etničko čišćenje BiH. Možda sam bio u krivu ali sam to čvrsto vjerovao. Moji napori da se podgine embargo nisu dobili puno podrške, osim lidera Republikanaca u američkom Senatu, od Bob Dola. U aprilu 1993.nakon što sam o ovome govorio skoro dvije godine, ambasador iz Beograda je došao da me vidi po Miloševićevom nalogu. Milošević me je želio vidjeti da bi mi dokazao da se on nije nalazio iza svega ovog. Da su se Srbi samo branili od genocidnih akcija od, muslimana Bošnjaka, itd. Složio sam se da odem tamo. Otišao sam na taj put, ali sam prvo otišao u Zagreb. Otišao sam tamo jer sam prvo želio otići u sjevernu Bosnu.

Sjećam se da smo helikopterom dva sata putovali do Tuzle. Tamo sam se sastao sa bošnjačkim izbjeglicama koje su se brinula o Bošnjacima koji su dolazili iz Srebrenice i kretali se dalje prema sjeveru. Grupa mladih irskih humanitarnih radnika su bili tamo i pomagali im. Tu je bila škola čije su učionice korištene za smještaj i sklonište za one koji su bježali sa juga. Sjećam se da mi je jedan mladi irski humanitarni radnik kazao kako stalno stižu novi kamioni. Sjećate se onih kamiona koje je osigurao UN. Sjećam se da je, iako je bio april, vani još bilo hladno. Izašao sam vani i stajao. Došao je kamion, doslovce napunjen ljudima, kako sam to kazao mojoj djeci, rame uz rame stojeći. Bio je apsolutno napunjen. Zaustavio se, otvorila su se vrata i ljudi su počeli izlaziti. Tamo je bilo i mrtvo dijete od četiri godine koje se ugušilo u sredini kamiona jer je kamion bio toliko napunjen. Na licima se vidio očaj ljudi koji su bježali. Dijete je skliznulo i nije bilo u mogućnosti da se podigne. Sjećam se kada sam otišao u školsku učionicu i susreo se sa jednom familijom. Muž, žena i troje djece. Ako me sjećanje služi djeca su imala između 5 do 11 godina. Kazali su mi kako su pješke preo planina krenuli prema sjeveru. Majka ovog čovjeka je bila sa njima, bilo je hladno, ona više nije mogla pješačiti i on je morao donijeti odčuku, ostaviti majku i spasiti djecu ili nositi majku i rizikovati da izgubi svoju djecu. Preko prevodioca mi je rekao da mu je majka rekla da je dobro i da je pusti da sjedne na kamen odakle ima prelijep pogled. Rekao mi je da je ostavio.

Poslije ovih susreta otputovao sam u Beograd. Sjećam se da sam se u hotelu sastao sa grupom ljudi koji su bili predstavnici opozicije. Sastali su se sa mnom u velikoj prostoriji u kojoj je bilo 30-40 ljudi. Kazali su mi da je Milošević bio loš momak, ali da se ne dešava bilo kakav genocid. Imao sam sa sa sobom mladog momka koji je radio za moj komitet i govorio je srpskohrvatski. U tome trenutku na TV prijemniku na kojem je mislim bila državna televizija čuli smo optužbu da Bošnjaci doslovce vješaju srpsku djecu na kuke za meso. Prikazali su i propagandni film u kojem su pretpostavljam koristili lutke da bi podigli entuzijazam i izazvali bijes zbog onog što se radi nad Srbima. Pokazali su kuke za meso koje su me podsjetile, inače dolazim iz savezne države koja je najveći proizvođač piletine u SAD-u, na vješanje kokošiju. Sa tog sastanka otišao sam da se sastanem sa Miloševićem. Sjećam se da je zgrada bila veoma lijepa, pretpostavljam da je to bila habsburška zgrada. Crvenim tepihom i predvorjem smo se popeli do njegovog kabineta.

Zbog toga što sam pročitao mnogo o njemu bio sam iznenađen da je bio gladak kao svila. Govorio je savršen engleski, imao je doktorat, bio je obrazovan, vrlo učtiv. Dočekao me u svoj kabinet u kojem je njegov radni stol bio na kraju sobe, tu je bio za sjedenje, a na drugom kraju sobe je bio jedan mali sto za sastanke. Sjeli smo za taj sto, on na jednu stranu sa jednim od svojih pomoćnika, a na drugoj strani sam bio ja sa svojim trojicom saradnika. Dvojica od njih su bili Jamie Rubin i Ted Kaufman, koji je kasnije postao američki Senator. Predstavio sam mu svoje mišljenje o onome što mislim da se dešava. On je insistirao na tome da se Srbi samo brane od onoga što im se dešava. Stalno je ponavljao da on nema ništa s tim što se dešava. Govorio sam o Radovanu Karadžiću. Rekao mi je da on nema veze sa Radovanom Karadžićem. Onda je iznenada kao grom iz vedra neba, kao da smo prijatelji, pitao da li želim razgovarati sa Karadžićem. Podigao je slušalicu, na srpskohrvatskom je pozvao nekog. Otprilike 15 minuta kasnije čuo sam korake i u prostoriju je ušao Karadžić sa onom svojom prepoznatljivom kosom. Sjeo je za sto zajapuren u licu jer je vjerovatno žurio i kazao: "Izvinjavam se što kasnim". Pogledao sam u Miloševića i rekao: "Nemate utjecaja". Kunem se bogom da je ovo istinita priča. Bez utjecaja... Sastanak je potrajao, ali nije dobro završio. Pogledao je u mene i na kraju me upitao, veoma mirno, upitao me je: "Šta mislite o meni senatore?", odgovorio sam: "Mislim da ste prokleti ratni zločinac i provest ću ostatak karijere radeći na tome da vas vidim osuđenim zbog toga!". Kasnije su me kritikovali zbog toga.

To je jedino o čemu sam mogao razmišljati, te priče koje sam trebao ispričati, jer je to moj otac očekivao od mene u takvim uslovima. Na kraju sastanka mi se činilo da sam se ponašao kao tinejdžeru koji na kraju školske godine  u spomenar kolegima upišu: "Mnogo sreće u narednoj godini". Izašli smo sa sastanka i ono što se desilo je da sam jasno vidio ono što je svijet pokušavao da ne vidi. Znate postoji izreka koja kaže da se dešava voljna suspenzija nevjerovanja. To se upravo tada dešavalo. Sutradan sam pokušao odletjeti u Sarajevo UN-ovim transportnim avionom. Tada je u Sarajevo trebao letjeti i jedan francuski plutun kojim je komandovala žena. Bila je veoma snažna. Pred polijetanje je svojim vojnicima govorila na francuskom i jedan američki poručnik mi je kazao da mi treba šljem. Pitao sam ga zašto mi treba šljem, a on mi je odgovorio da mi treba jer će pucati na nas kada budemo slijetali na aerodrom. Prvi put nismo uspjeli sletjeti zbog previše pucnjave. Konačno smo sletjeli i znate šta je ono što smo tamo našli. U bunkeru ispod aerodromskog terminala sam se sastao sa Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Oni su mi tada predstavili svoje gledište onoga što se dešavalo u Sarajevu. Pričali su mi o snajperskoj aleji, zato mi je poručnik kazao da ne možemo ići u grad. Odgovorio sam mu da moramo, niko na nas nije pucao tada. Snajperska aleja kako se sjećam bila je od aerodroma pa sve do grada Sarajeva.

Kada smo stigli u Sarajevo, opsada je trajala dosta dugo. Većina kuća i zgrada bila je uništena i to me je podsjetilo na Istočnu Njemačku na kraju Drugog svjetskog rata. Sjećam se da sam se sastao sa urednikom novina u podrumu dva sprata ispod zemlje. On i njegovi novinari i dalje su se trudili da pišu, da štampaju novine i da idu dalje. Vozeći se prema gradu vidjeli smo mnogo uništenih kuća, porodica koje su živjele jedna pored druge u miru veoma dug period. Sjećam se jednog naselja, mislim da je to bilo na jugu ili sjeveroistoku, znak da je bilo na brijegu. Tu me je jedan saradnik predstavio ljudina na ulici i oni su mi kazali da su vidjeli kola koja su se približavala te da su znali da dolaze po njih. Pobjegli su kroz stražnju stranu kuće sa svim što su imali, a u bašti nas je dočekao susjed sa kojim smo nekada ispijali pivo i rekao da mu predamo svu imovinu. Žena mi je kazala da su jedni do drugih živjeli 22. godine. Dajte mi sve što imate kazao je.

Kada je došlo vrijeme da krenem bilo je previše opasno da idemo preko aerodroma pa smo se uz planinu odvezli gore gdje su se održavale Olimpijske igre, kako bi došli do američkog helikoptera. Prošli smo kroz veoma lijepo selo, ne sjećam se kako se zove. Moglo se vidjeti po nekoliko uređenih kuća i onda odjednom jedan prazan prostor. Ljudi koje sam tamo sreo su mi kazali da su njihovi susjedi dolazili i bacali bombe na njihove kuće. Kratko nakon povratka sa ovog putovanja u martu 1993. godine pozvao sam Harisa Silajdžića da dođe i da svjedoči na zatvorenoj sjednici senatskog Komiteta za vanjske poslove. Pamtim ga kao jednog od najartikularnijih i sposobnijih ljudi koji su ikada svjedočili pred tim Komitetom. Svojom mirnoćom i gracioznošću je impersionirao sve prisutne. Po okončanju svjedočenja sam u izvršnoj sobi Komiteta, ne u velikoj sali sa saslušanja, pozvao starije članove Senata i članove Komiteta za vanjske poslove, Komiteta za vojnu službu i Obavještajnog komiteta. Neki od njih su bili veoma dobri ljudi, pola Republikanci, pola Demokrati. Kada je Silajdžić završi svoj govor počeli su mu postavljati pitanja. Jedno od nji je bilo: Ako podginemo embargo, uzrokovat ćemo još više smrti. Ako više ljudi ima pristup oružju više će poginuti. Sjećam se da je Haris rekao, mislim da on ima kćerku, možda griješim, sina, imao je sina. Kazao je kako se njegova porodica u tome trenutku krije u planinama. Sjećam se da je pogledao jednog senatora čije ime neću navoditi, koji je inače bio protivnik embarga i kazao mu: " Senatore, učinite mi čast i nemojte odlučiti kako će moja supruga i sin umrijeti. Dopustite meni da to učinim. Oni će umrijeti ako me naoružate, oni će možda umrijeti, ali učinite mi čast da sami odlučimo kako ćemo umrijeti".

Nikad, nikad, nikad neću to zaboraviti. To je bila jedna od najdubljih misli koje sam ikada čuo u stvarnom vremenu. Razišli smo se u totalnoj tišini. Ali ništa se nije promijenilo. U junu 1994. bez puno uvjeravanja, uvjerio sam Bob Dola da otputuje ponovo sa mnom u Sarajevo. Moja supruga Jill također je željela putovati u želji da vidi, Bobova supruga Elizabet je također putovala sa nama. Putovali smo u okviru 50. godišnjice iskrcavanja u Normandiji. Putovanje smo započeli u Anziju u Italiji, gdje je Bob bio ranjen, na putu prema Sarajevu smo se zaustavili u Spitu, a odatle smo nastavili helikopterom. Sjećate se da u to vrijeme je vladalo primrje. Ali ono što se dešavalo u starom gradu koji je većinom bio muslimanski, je da su snajperi bili na planinama sa izuzetno moćnim oružjem. Nije mi bilo jasno zašto su u krivudavim ulicama u starom gradu bila razgrnuta platna i deke od kuće do kuće. To je rađeno kako bi blokirali pogled snajperistima koji su namjerno gađali djecu. To je rađeno kako bi prisilili muslimane Bošnjake da napuste grad. Sjećam se da smo otišli u posjetu bolnici. Kao što sam rekao na snazi je bilo primirje. Svi oni koji su gledali film "Engleski pacijent" sjetit će se bolnice i na tu bolnicu me podsjetila bolnica u Sarajevu. Zidovi visoki baš kao i u ovoj sobi, nisu kao u američkim bolnicama, sve je bilo čisto, nismo zatekli gotovo nikog. Neurohirurg je meni i Bobu rekao da ima nekoliko ljudi za koje bi želio da ih posjetimo. Ušli smo u uređenu veliku sobu i tamo zatekli crnokosu ljepoticu, sa onim smeđim očima koja je tamo ležala. Bila je stara 15 godina i gledala je ispred sebe. Kad smo ušli u sobu okrenula se, bilo je jasno da se ne može fokusirati. Nisam to trebao uraditi ali sam odmah prišao njenom krevetu i uzeo je za ruku, to je vjerovatno bilo neprimjereno za uraditi, ali uradio sam to vođen očinskim instinktom. Držao sam je za ruku, a Bob je stajao na dnu kreveta i pitao šta se desilo. Snajperski metak joj je presjekao optičke nerve i ostala je slijepa. Znate, mogu nastaviti, ali surovost tih godina ne treba biti ponavljana. Vi svi razumijete neoprostiva odgađanja, razloge za neragovanje i svaki put kada je svijet propustio da interveniše. Vi ste to preživjeli. Izgubili ste porodice. Izgubili ste domove. Borili se da sačuvate dignitet. Ovo nije bio građanski rat. Ovo je bio genocid. Planiran i jednostavno genocid. I to se dešavalo pred očima cijele Evrope.

Vjerujem sada, vjerovao sam i onda, da je to bio test za sve ono za šta kažemo da se zalažemo, za sve ono za što kažemo da stojimo iza toga kao Amerikanci. Cijela transatlanska zajednica je uzela za gotovo frazu "Nikad više", a dešavalo se opet. Ovoga puta muslimanima. Evropskim muslimanima. Nije bilo dovoljno saosjećanja ni simpatija. BiH je bio prvi pravi test naše privrženosti tome nakon drugog svjetskog rata. Čak nakon Srebrenice i Žepe, sve dok nismo dobili one slike bosanskih mladića, prethodno sam 14 mjeseci govorio o masovnim grobnicama i niko me nije slušao. Ali kada su ljudi vidjeli te slike onda ih je to natjeralo da ne mogu više tražiti izgovore. Stvari su se počele mijenjati. Te slike su toliko podsjećale na Holokaust da istina više nije mogla biti ignorisana. To se desilo u julu 1995. godine. Istog tog mjeseca  smo uspjeli usvojiti Rezoluciju o napadima, NATO nas je osramoćeno morao pratiti jer nisu imali drugog izbora kada smo mi donijeli odluku da krenemo.

Danas kada slavimo 25 godina nezavisnosti BiH. važno je da se sjetimo početka tog užasnog rata. Da se sjetimo tragedije kroz koju je prošao vaš narod. Da podsjetimo svijet. Stotinu hiljada mrtvih, dva miliona raseljenih, 20 hiljada silovanih mladih muslimanskih djevojaka i žena i žena koje su silovane jer se mislilo da više nikada zbog toga neće moći biti dio svojih porodica i svoje religije.

Proslavljamo progres koji je načinjen u obnovi vaše domovine. To je postignuto zahvaljujući miru i uspješnim životima koje ste uspjeli kreirati za vas i vaše porodice ovdje u Sjedinjenim Državama. Jedno od prvih putovanja koje sam napravio kao potpredsjednik, jer mi je predsjednik dao ovlasti da radim kako mislim da je najbolje, bio je put u Sarajevo. Otišao sam jer sam imao namjeru pokazati da privrženost SAD-a i naroda BiH nije završila sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ta privrženost prelazi saradnju između naših vlada. Zahvaljujući vama, vašim porodicama i hiljadama drugih Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta Sjedinjene Države će preživjeti. Mi još pokušavamo shvatiti da svako dijete u regionu mora imati budućnost, mir i sigurnost u toku odrastanja bez obzira na njihovo etničko porijeklo. Mislim da je važno podsjetiti ljude zašto se ovaj rat dogodio. Šta se dogodilo i kako se to opet može dogoditi?!

Znate mi još radimo zajedno, ali ja vjerujem da se svi ljudi u BiH moraju nastaviri boriti za budućnost za koju ste mislili da ste je dostigli sa krajem genocida. To je zato jer se vi sjećate prošlosti. Treba podsjećati svoju djecu na tu prošlost. Svi bi trebali znati tu prošlost. Podnijeli ste mnoge žrtve zbog jednog cilja. Da živite u mirnoj nephodno multietničkoj demokratiji. Koliko god sam ponosan što primam ovu nagradu, moram vam reći da nam još uvijek prostaje veliki posao da uradimo. Veliki nazadak se dešava u cijeloj regiji i upravo zbog toga sam ponovo tamo putovao prije 18 mjeseci i sastao se sa svim predsjednicima iz regiona. Zabrinut sam već neko vrijeme. Ljudi u BiH su pretrpjeli previše da bi se vratili nazad. Podsjetite sami sebe i sve u domovini gdje vas put populizma, nacionalizma i ksenofobije vode. Podjele, nemiri i konflikti i u najgorem slučaju genocid. Završetak nezavršenog posla ujedinjavanja Evrope u cijelosti i miru je jedini način na koji će građani BiH u narednim generacijama biti u budućnosti da napreduju.

Kada političari pokušavaju da koriste bol iz prošlosti kroz mržnju i optuživanje drugih, morate svi ustati i suprotstaviti se retorici podjela, odvajanja i potvrditi pozitivnu viziju. Ujedinjena, multietnička, demokratska Bosna i Hercegovina, sa snažnim institucijama, Bosna i Hercegovina integrisana u Evropu za koju sam se ja borio i koja je počela prije 27 ili 28 godina. Vi i vaši brojni prijatelji ste dali živote za nju. Mislim da je to borba koju moramo nastaviti. Ponovo vam hvala za ovo priznanje. Ono nadilazi sve ovo što sam uradio. Jednu stvar znam - propust da se ne sjećamo uvećava mogućnost ponavljanja. Neka se čuju vaši glasovi. Uzgred, vi ste toliko toga dali i Sjedinjenim Američkim Državama. Vaš sam dužnik i ponosan sam da sam povezan sa vama. Hrabrost vaših porodica je ono za šta sumnjam da ću ikada više vidjeti u svome životu.

Hvala vam!"

Izvor: FAKTOR.BA

   

Povodom nedavnih izjava koje je g.Jonathan Moore, Šef misije OSCE u BiH, dao medijima, a tiču se podnošenja aplikacije za reviziju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, Kongres Bošnjaka Svijeta je na adresu g.Moore-a i OSCE-a uputio pismo koje objavljujemo u cjelosti:

Dear Honorable Ambassador Moore, 

This letter is responsive to your recent statements in the press relating the application for revision of the verdict against Serbia at the International Court of Justice (“the ICJ”). 

As you know, Hon. Ambassador, Bosniaks are a people that have thus far suffered a total of eleven historically recorded campaigns of ethnic cleansing or genocide at the hands of our neighbors who to this day deny any responsibility with respect to each one of them.  Given such a long-term hostile and dishonest environment, we have unfortunately grown accustomed to seeing our neighbors deny us our rights, including our right to sue our abusers in the courts.  It is so unfortunate that today nothing they do can really phase us. However, when we hear that an OSCE diplomat, and of all people - an American - makes a statement denouncing Bosniak efforts to apply for revision of the ICJ verdict against Serbia for the Crime of Genocide, we find such a statement not only shocking and disturbing, but genuinely hurtful.

Ambassador, we understand that you have been around BiH long enough to see firsthand just how crippled BiH institutions are by the Dayton Peace Accord which provides our neighbors with a perfect platform for obstructing not only the progress of BiH, but also any serious attempts to hold those who murdered Bosniak civilians accountable for their actions. We hope that we do not need to explain to you that the real reason why the application for revision of the ICJ verdict against Serbia was not completed earlier is not due to any lack of evidence or a lack of effort, but rather because of a surplus of means for political vassals of Serbia and Croatia to obstruct and deny Bosniaks any meaningful access to justice.  This is probably most appropriately exemplified by the recent statements by Mr. Ivanic and Mr. Covic that they will do their best to block (once again) the efforts of Bosniak victims to even have their day at the ICJ, regardless of whether there is any new evidence proving Serbia’s culpability. We are confident that you do not need to be reminded that those who are innocent usually do not resort to such “alternative” means of preventing a court hearing. 

However, given your recent statements on this topic, we do feel obligated to remind you that on June 22, 2005, the US Senate unanimously passed a resolution co-sponsored by both Republican and Democrat Senators, including then Senator, and later Vice-President, Joe Biden, that “the massacre at Srebrenica was [a part of] … the policies of aggression and ethnic cleansing pursued by Bosnian Serb forces with the direct support of authorities in the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro)” and that “the policies of aggression and ethnic cleansing as implemented by Serb forces in Bosnia and Herzegovina from 1992 to 1995 meet the terms defining the crime of genocide in Article 2 of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide.” (S.Res.134 — 109th Congress (2005-2006)) 

We find the above statements by the US Senate to be clear and correct. We also find your statements, discouraging the application for revision of the ICJ verdict against Serbia for the Crime of Genocide when new evidence proving such culpability is found, to be in direct contradiction with both the above opinion of the US Senate and the spirit of this Resolution.  We also find the approach of applying political pressure against Bosniak leadership to prevent this application from being made contrary to EU standards of human and civil rights in which victims are never discouraged from enforcing their rights in the courts, and especially not in crimes as egregious as this one.  

We also cannot help but wonder if statements such as yours would have been tolerated had they been instead of Bosniaks, made against the survivors of the Holocaust had any of them, or all of them, decide to press charges or exercise their legal rights in any way and against any individual or any State, in any court of their choosing.  We are confident that the answer this question would be “No” since we find it hard to believe that you would not, as would we, give them all the support in seeking their justice in courts.  We therefore, expect that the same consideration and respect to be paid to the victims of the Genocide in BiH, which as the US Senate correctly pointed out above, did take place not only during July of 1995, but “from 1992 to 1995.” 

Honorable Ambassador Moore, we hereby invite you to modify your earlier statements which we hope were not intended to be hurtful as they were and we request that you parallel the language of the US Senate and its Resolution and grant the victims of the Genocide in BiH, including the state of Bosnia and Herzegovina, your public and unwavering support for this one and all other victims of Genocide to seek justice to the fullest extent of the law, in any courtroom of their choosing, locally or internationally, and even when such pursuit is politically inconvenient - as justice is more important than convenience. 

Finally, we hope that we can both agree that it is not for diplomats and politicians to speculate whether there is, or is not, sufficient evidence to prevail in a court case against Serbia when neither such politicians nor their “experts” were given any evidence to consider in the first place. Rather, it is for the Honorable Judges, skilled at such tasks, to review the evidence presented to them and rule accordingly.  After all, that is the least we can do for those whose lives were cut short just because of their Bosniak ethnic background and many of whose bodies we are still trying to recover all over Bosnia and Herzegovina even today.

 World Congress of Bosniaks

 

   

Piše : Sead OMERAGIĆ

Prije deset godina izrečena je Presuda Međunarodnog suda pravde na tužbu BiH protiv Srbije za genocid.

Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, aktuelni predsjednik i premijer Srbije su bili iznad opkoljenog Sarajeva. Bili su na pozicijama sa kojih su Sarajlije ubijane i pravljene invalidima u svojim domovima i na ulicama. Ljudi koji su Bosni i Hercegovini prijetili 1992. prijete i četvrt vijeka kasnije. Pitanje je otkud da oni ponovo budu birani i ponovo vladaju Srbijom? Je li to konačna istina o pomirenju i pravdi?

Vojislav Šešelj je pucao na Sarajevo. Karadžić je iznad Sarajeva doveo ruskog pjesnika Eduarda Limonova, čije je pucanje na grad i civile mogao vidjeti cijeli svijet. 
Iznad opkoljenog grada sa automatom u rukama fotografisao se i Vojislav Koštunica, inače srpski demokrata. Partner Nikolića i Vučića u sadašnjoj vlasti Republike Srbije je Ivica Dačić, Miloševićev ratni šef kabineta. Sve je isto samo njega nema.

Iznad Sarajeva su dovođeni kadeti Vojske Srbije i tu su trenirali artiljerijsko gađanje grada. Cilj je bio pogoditi određeni prozor, razoriti nečiji dom. Radilo se to u pokaznoj vježbi i za školsku ocjenu na polaganju ispita. Iznad opkoljenog Sarajeva je dolazio i Zoran Đinđić i na ražnju okretao vola sa zločincem Karadžićem. Problem su bile njegove izjave iznad izmrcvarenog i razorenog grada. Đinđića je ubila ista ruka koja je pucala i ubijala po Sarajevu.

Suđeno je i Miloševiću, suđeno je i presuđeno oficirima Vojske Jugoslavije, preciznije Srbije.  Čitavom vojnom i političkom rukovodstvu Republike Srpske je suđeno u Tribunalu u Hagu.

Osuđeni su Krajišnik, Plavšićka uz priznanje zločina, Karadžić, Brđanin, general Mladić i čitav njegov štab. Četvrt vijeka kasnije njima se dodjeljuju priznanja za dostignuća u zločinima protiv čovječnosti i zločinu genocida. Spomenik se podiže Nikoli Koljeviću. 
Je li presuda Međunarodnog suda pravde donijela pravdu i pomirenje na ove prostore ili se tretira kao nebitna činjenica.

Ruska Federacija je u julu 2015. Pred Vijećem sigurnosti UN-a uložila veto na Rezoluciju Velike Britanije i političkim aktom spriječila sudsku presudu. Da li su to po ljudskim i Božijim zakonima mogli učiniti? Kako je moguć politički veto nad 'ius cogens' normom, koja se odnosi na genocid i koja je iznad svih konvencija UN-a i iznad svakog prava? U članu 60 Statuta stoji da su „presude MSP-a konačne i bez prava žalbe“. Kako je onda bio moguć veto UN-a na presude „vrhovnog suda UN-a“? 
Zbog apsolutnog nepoštovanja presude iz 2007. je li danas potrebnija ova revizija presude Međunarodnom sudu pravde nego li Bosni i Hercegovini? 

Vidjeli smo kako u SAD-u Sud i pravo stoje neprikosnoveno iznad predsjedničke odluke. Tamo gdje vlada pravo nema prostora za politiku. Bilo je nešto neodrživo u tom ruskom negiranju odluke Svjetskog suda pravde. Da li je Sud pravde trebao još tada reagirati prema Vijeću sigurnosti UN-a na isti način kao i američki sudovi i sudije na odluku svog predsjednika?

Ovih dana ambasador Ruske Federacije u BiH Petar Ivancov je sazivao sjednicu PIC-a zbog kršenja Ustava i revizije presude. Ustav BiH i procedure su odjednom postale važnije od presude Svjetskog suda pravde. Ruski veto na Britansku rezoluciju o Srebrenici, kojom je obezvrijeđena Presuda MSP-a, bila je razorna politička odluka i nepoštovanje i destrukcija „vrhovog svjetskog suda“  i  ovozemaljskog prava?

Da li je na bilo koji način za ovih četvrt vijeka mira Republika Srpska postala legalan dio BiH? Ili je to i dalje samo mjesto jednonacionalnih ciljeva i jednonacionalne isključivosti. Mjesto gdje se prava drugih i drugačijih gotovo i ne poštuju. Gdje godinama politički lideri govore o otcjepljenju, negiraju postojanje države i prijete sukobima.

Svi se pozivaju na član 61. Statuta Suda pravde, kada govore o nemogućnosti revizije, ali niko ne spominje u tom članu i stav 3. po kojem „Sud može otvaranje postupka revizije uvjetovati  prethodnim izvršenjem presude“. Ova tvrdnja će se tumačiti različito, ali ni u kojem segmentu ta presuda nije provedena i ona danas kao da i ne postoji. 
Kao da je u nekoj tami i pod prašinom, kao presude u ladicama sudova korumpiranih zemalja.

Sve je isto samo njega nema.

Izvor; Novinska agencija Patria (http://nap.ba/new/kolumna.php?id=197)

 

 

 

Gdje smo?

Kontaktirajte nas

Glavni ured Sarajevo

71000 Sarajevo, Titova 7
Bosna i Hercegovina
+387 33 222 886
Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.