Vijesti

U javnosti je stvorena vještačka i neetična dilema da li je potrebna revizija tužbe protiv Srbije za genocid. Sama ta činjenica – ta dilema ili kolebanje – predstavlja kolosalnu pravničku, političku i etičku grešku dostojnu najstrožije osude i naše suvremenosti i povijesti.

Jer – kako je uopće moguće biti u dilemi o tome da li treba ići do kraja u rasvjetljavanju – s pozitivnim ili negativnim ishodom, svejedno je sa stanovišta principa i pravde – najvećeg mogućeg zločina protiv humanosti i protiv cijeloga jednog naroda?! Ovo utoliko prije što je Haški tribunal već donio presudu o tome da genocid jest učinjen i da Srbija već jest u nekoj vezi s tim, makar i tako što ga nije spriječila, što znači, u najmanju ruku, da ga jest mogla spriječiti. Koja to politika, koja neformalna grupa iz akademske zajednice uopće ima pravo raspravljati (možda i odlučivati) o tome da li treba ili ne treba aktivirati reviziju?! Dilema je zaista zastrašujuća, jer kao takva – kao dilema – implicira vrlo ozbiljnu mogućnost uzmicanja i ističe nekorektnu, najblaže rečeno, poziciju promotora lažne dileme u vezi s najvećim zločinom – zločinom protiv cijeloga naroda. Dileme o takvim stvarima su neprihvatljive sa svih mogućih aspekata. Takve stvari ne opraštaju ni Bog ni Povijest. Jedini krajnji rezultat eventualnog odustajanja bio bi povijesno kolektivno samoponižavanje i prezir. A zbog čega?  Zato da se ne bi zamjerilo dosljednome vojvodi Nikoliću, „svilenome“ Mladenu Ivaniću i razbijaču Miloradu Dodiku koji naprosto nisu u stanju napraviti ništa dramatičnije od onoga što su već učinili i što sada čine na razbijanju države Bosne i Hercegovine. Zar je to razlog da se odustane od konačne sudske riječi o genocidu?! 

Pri svemu ovome nužno je naglasiti: Ne sudi se tu Srbima nego jednoj srbijanskoj politici i institucijama u jednome njenom mračnom razdoblju. To je velika razlika! 

Nikada nijedan narod u cjelini nije kriv, već jedan njegov dio, ili neke njegove institucije.

Dakle, dilema o potrebi revizije za genocid je vještačka i kao takva ne samo da je suvišna nego je naprosto morbidna s obzirom na to da je riječ o najvećem zločinu protiv naroda. Pravo na takvu dilemu nema ni gospodin Softić, koji je u ovom slučaju institucija, ni Izetbegović, koji također mora imati svijest o tome da je u ovom slučaju institucija s optimalnom odgovornošću, niti bilo kakva neformalna grupa. O tome je već odlučila ratna realnost, djelomično i Haški sud i Povijest, i na to obavezuje Budućnost. Neka to imaju u vidu oni koji se bave Dilemom.

Što se tiče „argumenta“ o tome da li postoje nove činjenice da bi se aktivirala revizija tužbe, ni taj „argument“ apsolutno ne stoji, već je on „moguć“ samo kao alibi nekome ko bi htio odustati od revizije. Dokle god postoji bilo kakva mogućnost za utvrđivanje istine o zločinu, posebno o onome kakav jest genocid, nužno je iskoristiti svaku takvu mogućnost. Poznato je da su i u prethodnim presudama, odnosno procesima, neke važne činjenice pogrešno interpretirane i pogrešno su pravnički situirane, da su ključna mjesta u važnim dokumentima „zatamnjivana“ i td. Revizija je uvijek moguća. O nekim novim činjenicama upoznaju nas i mediji. 

Ali, poenta je u sljedećem: Reviziju je važno pokrenuti, a neka Sud preuzme odgovornost za to da li ima ili nema osnova za reviziju. Pogrešno je da o tome konačnu (negativnu) odluku donosi gospodin Softić, gospodin Izetbegović, dio akademske zajednice i sl. To bi bio aprioran, kapitulantski odnos najvišega reda o sudbinski važnom pitanju.

U vezi s revizijom tužbe, već prijete, ucjenjuju BH političari iz oba RS. To ponovo potvrđuje da su oni daleko od katarze, od priznanja genocida, da oni ucjenjuju Istinu i Povijest, pa i Budućnost, svojom navodnom dobronamjernošću (kakvo licemjerje!) u zavisnosti od bh odnosa prema reviziji. Koje dobro su ovoj zemlji učinili Nikolić, Dodik, Ivanić?! Oni bi morali znati, kao i cjelokupna javnost, da se dobri odnosi mogu graditi – a morat će se graditi, i treba ih graditi, ali s nekim drugim protagonistima a ne s njima jer su oni očigledno nesposobni za to! – samo na osnovama pune istine, istinskog uvažavanja i prihvaćanja činjenica iz nedavne prošlosti jer su tako važni dijelovi prošlosti uvijek i dio budućnosti. To je bitan način da se predupredi ponavljanje tragične prošlosti. Tu prošlost možemo apsolvirati samo istinom i odnosom prema njoj kakav zaslužuje istina. Zašto se tako panično plaše revizije tužbe?!
Nema nijednog razloga da se ne aktivira revizija tužbe. (Indikativno je da se tek sada raspravlja o tome, pa se sasvim razložno postavlja pitanje: Nije li prekasno, i nije li „namjerno  postalo prekasno“?) Očito su „snažan argument“ za dilemu i kalkulacije dnevne politike s onima koji su još uvijek živi akteri genocida u BiH.

Oni koji razmišljaju o tome kakve političke posljedice može imati revizija, koja je već izložena snažnim UCJENAMA, neka pomisle o tome kakve posljedice može imati odustajanje, ili bilo koja vrsta opstrukcije koja bi osujetila reviziju, za narod koji je izložen genocidu, kakve posljedice za Povijest, ali i posljedice za Budućnost koja može biti uspješna samo ako se gradi na zdravim temeljima istine,  a ne na potrpavanju genocida bilo kakvim političkim ucjenama.

Jer – gore od genocida može biti samo političko cjenkanje o njemu.

 

Izvor: vijesti.ba

 

I) ODNOS PREMA OPĆOJ ORGANIZACIJI
Odnos prema organizaciji je ključni segment koji je relevantan pokazatelj bošnjačke kolektivne svijesti u odnosu na društveno-političko djelovanje, dakle, prema državi i domovini. Destrukcija države u kojoj Bošnjaci žive nespojiva je sa bošnjačkim duhom. To je praktično demonstrirano i tokom protekle višestruke agresije na R BiH 1992.-1995. godine kada su branili i odbranili svoju domovinu, a isto tako, Bošnjaci se ističu kao vrijedni građani i u drugim državama širom svijeta, kada ih životni put odvede van domovine.
Tu nepobitnu historijsku činjenicu potrebno je isticati u aktuelnom društveno-političkom kontekstu u BiH - jer je u toku skoro trodecenijsko brutalno rušenje i čerečenje države uz zloupotrebu institucija vlasti. U tom opće negativnom društvenom vrtlogu Bošnjaci su uključeni i snose dio odgovornosti – i ako se pogleda unazad, uz objektivno sagledavanje, može se konstatovati da postoji niz pogrešnih procjena i poteza na nivou izvršne i zakonodavne vlasti što je Bošnjake dovelo danas u veoma lošu situaciju – velika stopa nezaposlenosti sa tendencijom rasta, jer su fabrike UNIŠTENE ili dovedene u katastrofalnu situaciju. Naravno da Bošnjaci u tom pogledu nemaju osnove da krivce traže u drugima jer su mnoge uništene fabrike isključivo na teritoriji gdje su Bošnjaci u većini i kontrolišu sve poluge društvene moći i vlasti. Gdje je izvor problema? Zašto su Bošnjaci ispoljili toliki visok stepen društvene neodgovornosti, a što nije svojstveno bošnjačkom duhu? 
Ma koliko mučno bilo, Bošnjaci trebaju smoći moralnog kapaciteta i javno ponuditi objašnjenje – kako je došlo do toga da je jedna manja grupa Bošnjaka u BiH postala prekomjerno bogata i danas uživa u luksuzu, dok je većina Bošnjaka u socijalnoj nesigurnosti, te da je ogroman broj ljudi ispod granice siromaštva i nema uslove za normalan život. Pitanje socio-ekonomskih odnosa suštinski determinira međubošnjačke odnose – a što se direktno reflektuje na politički uticaj i moć bošnjačke komponente na svim nivoima vlasti u BiH. Iz razloga unutrašnje neizbalansiranosti i neharmoniziranosti bošnjačke politike – a što se manifestovalo u cijepanju bošnjačkih stranaka i osnivanjem novih, što je bio put u međubošnjačke političke sukobe koji je za posljedicu imao – KATASTROFALNE EKONOMSKE I PRIVREDNE REZULTATE NA TERENU! 


Isto tako nije nepoznato da su na temelju bošnjačkog glasačkog tijela konsolidirane brojne stranke koje su se deklarativno zalagale za multietničku i građansku profilizaciju, a čija su se rukovodstva, sticanjem legaliteta i moći, otuđila od članova i birača i manipulacijama unosili dodatni haos i uvećavanje društvene problematike. A sve sa ciljem sticanjem lične koristi otuđenih predstavanika na opću društvenu štetu. U tim nehumanim i neljudskim aktivnostima, naročito u F BiH, Bošnjaci su se istakli kao veoma sposobni u izirgavanju važećih zakona, a čiji udio je značajan u današnjoj, faktički, funkcionalnoj paralizaciji države – te se došlo do stupnja da se ne poštuju ni odluke Ustavnog suda i da je to godinama prolazilo bez sankcija. Naravno, svi se ti procesi odvijaju uz kontinuiranu participaciju Bošnjaka u vlasti na svim nivoima. Postavlja se pitanje – šta su bili motivi i ciljevi bošnjačkih predstavnika u strukturama društva i vlasti? Nakon trodecenijske demokratske prakse jasno je na osnovu ostvarenih društvenih rezultata, stanja u državi i u bošnjačkom korpusu da ako se nešto suštinski ne promjeni u bošnjačkom društveno-političkom djelovanju da je neminovna katastrofa za državu BiH, a time i za Bošnjake. Dakle, suštinska promjena podrazumijeva baviti se uzrocima, kojih je manje, nego posljedicama koje je teško sagledati, a to podrazumijeva da Bošnjaci kritički analiziraju odnos prema OPĆOJ ORGANIZACIJI sa individualnog, grupnog i kolektivnog aspekta u odnosu na ljudski faktor; te u konstutivnom i programskom aspektu u odnosu na funkcionalan kontekst.

II) FUNKCIONALNO ORGANIZOVANJE
Bošnjaci se ne mogu pohvaliti funkcionalnim organizovanjem, koje bi podrazumijevalo da uspostavljena organizacija kvalitetno učestvuje u ostvarivanju općih bošnjačkih društveno-političkih ciljeva; preciznije rečeno, da u sferi na kojoj su angažovani ostvaruju rezultate koji u značajnoj mjeri učestvuju u kreiranju pozitivnih aktuelnih tokova u današnjem bh. društvu: ekonomija, privreda, sport, kultura, mediji i sl., pa i politika. U principu, tamo gdje se Bošnjaci pitaju – organizacija je suštinski devalvirana i moć odlučivanja je dislocirana van organizacione hijerarhije i propisanih procedura, tako da kolektiv ima formalnu funkciju - da legalizira to što otuđena rukovodstva odluče, a čije odluke u zatvorenim krugovima kreiraju elitizirani pojedinci. To je u politici očito, a uz neznatne finese, identično je u svim drugim sferama i po svim pitanjima i u domovini i dijaspori – uz dužno naglašavanje, čast izuzecima, čiji glas se, ipak, teško čuje i ima slab odjek u strogo kontrolisanom, duboko podijeljenom i kontaminiranom (bošnjačkom) javnom prostoru – u BiH i dijaspori.
Svođenje organizacionog struktuiranja i funkcionisanja na dominaciju i samovolju ljudskog faktora praktično znači svođenje društveno-političke materije na aspekt forme/formalnosti i svjesno zanemarivanje suštine – što podrazumijeva garantovanu praktičnu neefikasnost. Na primjer: u BiH ima niz kvalitetnih zakonskih rješenja ali se ona ne provode, a radi toga se niti pokreću postupci odgovornosti niti se izriču sankcije. Naravno, da ima sredina u BiH gdje Bošnjaci imaju većinu i kontrolišu ključne poluge društvene moći – ali veoma spretno, dosljedno i kontinuirano ignorišu i izigravaju zakon. Birači i građani, prije svih Bošnjaci, na to adekvatno ne reaguju već treću deceniju demokratkse prakse u BiH. Kada će početi? Iluzija je očekivati da će otuđeni moćnici sami od sebe – na temelju svijesti i savjesti – jedno jutro ustati i početi da rade za opće dobro, a da će gurnuti u stranu lični interes koji kontinuirano zadovoljavaju na općedruštvenu štetu. Zbog toga nije samo odgovornost političara za očitu društvenu stagnaciju u BiH, već je odgovornost i na biračima; nije odgovornost samo na vlasti koja obmanjuje javnost već i na građanima koji ne koriste demokratske instrumente i mogućnosti da sankcionišu neodgovorno obnašanje javnih i predstavničkih dužnosti. 

Sigurno da su moćnici dobro uvezani i organizirani, te ulažu u sistem koji ih održava u sferi moći i odlučivanja, dok su građani slabo ili nikako organizaciono povezani, tako da je sa njima lahko manipulisati. Bošnjaci trebaju izgraditi svijest o značaju organizacije u društvenom djelovanju, te da se ograde od iluzije da je moguće na bazi improvizacija ostvarivati zahtjevne društvene i političke ciljeve. Isto tako, funkcionalna organizacija ne nastaje sama od sebe već je plod svjesne aktivnosti i osmišljene projekcije na temelju kontinuiranog, kvalitetnog i stručnog angažmana interesno povezane grupe ljudi, tj. građana. Dakle, organizacija je instrument za ostvarivanje društveno-političkih ciljeva i neophodno je da Bošnjaci, ako žele da ostvare vizije društvenog prosperiteta, značajno se fokusiraju na ovu stručnu materiju što će biti vidljivo kroz praktičnu efikasnost.

III) KONSTITUCIJA
Organizacija se konstituiše sa jasno određenim ciljem, koji se definiše i precizira pismeno. Opći cilj organizacije u principu je kompleksan pa se dijeli na kompaktne djelove u sklopu koji je spektar manjih ciljeva čija realizacija, putem funkcionalnog sistema, omogućava ostvarenje osnovnog cilja cjelokupne organizacije. Ako organizacija ne ostvaruje svoj osnovni cilj – ona gubi smisao postojanja, bez obzira što može biti veoma uspješna u ostvarivanju pojedinih parcijalnih ciljeva. Ako se to desi, organizacija nužno doživljava unutrašnje turbolencije, zatvara se u sebe i postaje samo sebi cilj. U tom slučaju organizacija je društveno nefunkcionalna i većinu svoje energije troši na harmonizranje poremećenih unutrašnjih odnosa što joj predstavlja suštinsku aktivnost, gdje se ulazi u dubinu problematike u punom kapacitetu i traže se efikasna i brza rješenja; dok aktivnosti van organizacije svode se na površnost i formalnost uz odsustvo odgovornosti.

 



Ukoliko organizacija kroz javno djelovanje napusti principe, načela i programsko opredjeljenje što je utvrđeno na samom počektu i pri nastajanju same organizacije, dakle, pri njenoj konstituciji, neminovno je da vremenom slabi, gubi unutrašnju moć i vanjski uticaj, te prolazi kroz razne faze restrikcije i marginalizacije do konačnog gašenja i nestanka sa javne scene.
Bošnjaci trebaju da se rukovode u svom javnom djelovanju na temelju afirmativne organizacione zakonomjernosti, inače će kroz međusobni sukob trošiti energiju tonući u besperspektivnost, haos i historijsku neizvjesnost; a gdje sticaj nesretnih globalnih političkih prilika i odnosa može prouzrokovati katastrofu za Bošnjake i njihovu domovinu ako ne budu mogli odgovoriti na epohalne globalne izazove koji se po nepisanom pravilu ciklično ponavljaju na ovim turbolentnim balkanskim prostorima i obično imaju ekstremne manifestacije. Bošnjaci samo ako su jaki mogu odoliti lokalnim turbolencijama i globalnim izazovima kojima su kontinuirano izloženi i prema kojima se nužno trebaju odnositi proaktivno i na bazi svrsishodnog racionalizma a to podrazumijeva kvalitetno funkcionalno organizovanje.

IV) LJUDSKI FAKTOR
Ljudski faktor u kontekstu društva ima više manifestacija – individualni (određeni građani, funkcioneri, direktori, ministri...); grupni (upravljački odbori, komisije, vlade, ministarstva...) i kolektivni - građani kao stanovnici (nekog lokaliteta, grada, kantona, entiteta, tj. države). Ljudski faktor ako nije postavljen u tačno pecizirane granice – sa gornjom i donjom linijom, sa definisanim okvirom djelovanja – uz precizirana prava i obaveze, te nadležnosti i sankcije, praksa nam pokazuje da će doći do zloupotrebe položaja i društvene moći i zanemarivanja obzira prema svijesti i savjesti. Bošnjaci su pokazali kroz trodecenijsku demokratsku praksu i predstavničko djelovanje da su kao kolektiv podbacili u prakticiranju demokratske prakse i da je neophodna radikalna promjena da bi se Bošnjaci u BiH mogli nadati kolektivnom prosperitetu i da sačuvaju od urušavanja i brisanja sa karte njihove domovine Bosne i Hercegovine. U tom pogledu Bošnjacima samo ORGANIZACIJA – perspektivna i funkcionalna - može pomoći da bi se u javno djelovanje uključile konstruktivne i progresivne snage koje bi na bazi marljivog rada i struke izvele bosanskohercegovačko društvo na put prosperiteta i spasili državu BiH od produbljivanja kriza čiji konačni ishod može biti samo u nepredvidivom i zloslutnom haosu. 
Dakle, Bošnjaci moraju biti društveno svjesni i državotvorno otrežnjeni – da organizacije se konstituišu zbog općeg dobra i kolektivnog prosperiteta i da je suprotno od toga zlouptreba ukazanog povjerenja i povjerenih funkcija što neminovno znači narušavanje zakona, statuta, pravilnika, kao i općedruštvenih pozitivnih principa i univerzalnih etičkih/ljudskih normi. Ako članovi društva – GRAĐANI, kao i članovi odgovornih tijela, te i ČLANOVI raznih organizacija, a posebno političkih – tolerišu kršenje zakonskih, demokratkih i humanih normi, te se mire sa manipulacijam koje se nad njima čine, onda im je propast neminovna. Bošnjaci moraju unositi svjetlo istine, pravde i slobode u organizacije kojima pripadaju i u kojima djeluju – inače će ostati bez svoje domovine, pa neće više imati priliku da se u državotvornom kontekstu organizuju i slobodno djeluju. Tad će biti prekasno za konstruktivnu kritiku – koju je potrebno beskompromisno javno iznijeti: danas, sad i ovdje.

V) PROGRAMSKA PLATFORMA
Svaka organizacija svoj program kreira da bi realizirala osnovni i glavni cilj i to na bazi kratkoročnog, srednjoročnog i dugoročnog planskog djelovanja. Bez konzistentnosti i kontinuiteta kompleksni društveno-politički ciljevi su neostvarivi, jer to podrazumijeva strateško djelovanje i izbor prioriteta. Svakako da su to kompleksna pitanja o čemu se primarno treba uvažiti struka, ali je neophodna i primjerena transparentnost koja bi omogućila što šire uključivanje baze u rješavanje aktuelnih pitanja i izazova – kao po pitanjima unutrašnjeg organizovanja, tako i u javnom društvenom djelovanju.
Bošnjačke organizacije, kao i one u kojima djeluju bosanskohercegovačke i svake druge, nužno svoje djelovanje trebaju prilagoditi i usmjeravati ka funkcionalnim normama gdje se ne dovode u pitanje osnovni principi organizacije kao forme javnog djelovanja. Ukoliko Bošnjaci ne pokažu i ne iskažu nacionalnu i etnički adekvatnu svijest kroz efikasnu praksu, kao i državotvornu odgovornost putem građanske konstruktivnosti i hrabrosti, sigurno da će u globalnom haosu izgubiti identitet i tokom javnog djelovanja ostat će bez karaktra, što neminovno vodi slabljenju društveno-političkog uticaja i značaja – što put je kolektivne propasti.



Bošnjaci ne smiju gubiti iz vida da se država i sloboda ne poklanja – za njih se treba izboriti, što je višegeneracijska težnja, borba i žrtva; a kada se steknu, valja ih non-stop braniti da bi se njihove blagodati mogle uživati, što bez organizacije nije moguće. Pred Bošnjacima su izazovi unutrašnjih nacionalno-etničkih korekcija u duhu globalnih izazova da bi se konsolidovao općedruštveni kurs sigurnosti i prosperiteta. Izvjesno je da u tom kolektivnom poduhvatu Bošnjaka treba da se ujedine patriotske snage domovine i dijaspore – što bi trasiralo put prosperiteta kompletnog bosanskohercegovačkog društva i svih građana države Bosne i Hercegovine.

Geteborg / Švedska; 7.2.2017. godine.




*Bošnjački velikani:

Mehmed Vehbi ef. Šemsikadić (1827.-1887.), pljevaljski muftija, istaknuti je borac protiv okupacije Bosne 1878. godine od strane Austro – Ugarske monarhije. Mehmed Vehbi ef. je rođen u Pljevljima. Medresu je završio u Sarajevu, a zatim nastavio školovanje u Carigradu. Nakon završetka školovanja vraća se u svoj rodni grad, gdje je imenovan muftijom. Nakon što je austrijska vojska prešla Savu, muftija Šemsekadić je požurio u Sarajevo po pomoć. U Sarajevu je odlučeno da ide put Tuzle i tamo organizira odbranu. Muftija je zadržavao okupatorsku vojsku na prilazima Spreči više od mjesec dana nanoseći im značajne gubitke. Nakon pada Sarajeva, muftija se povukao prema Rogatici. Nakon nekog vremena vratio se u Pljevlje. Šemsekadić je pozvan u Carigrad gdje je otišio u proljeće 1879. godine da se više nikad ne vrati u svoj rodni kraj. U Carigradu je dočekan sa velikim počastima i primljen je i od samog sultana. Tu je ostao do svoje smrti 29. 1. 1887. godine.


 

 

 

 

Enver Čolaković rodio se 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu bijaše industrijalac Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavne željezničke stanice, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolakovic provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. završio je roman “Legenda o Ali-paši”, te autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kojem otvoreno istice svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje savremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova, Srba i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji hrvatski roman, na temelju rukopisa romana “Legenda o Ali-paši”. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, teatarske prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima “Mujica Hanka”. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija “Moja žena krpi čarape”. “Legenda o Ali-paši”, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka “Lokljani”, koje su međusobno povezane, i roman “Melun”. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu “Majko” u "Vijencu" br. 6-10.

Kraj rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješke se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje biva uhapšen. Iz Sarajeva je prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković biva nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga je duboko potreslo, premda je ubrzo bio pusten na "slobodu". 1946. piše zbirku pjesama "Iz moje samice" i "Zatvorske novele". Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: “Pisma nepoznatom” i “Mrak - Simfonija rijeci u a-molu”. 1947. počinje pisanje autobiografskog romana "Jedinac" u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše “Bajke o stvaranju svijeta”, inspirirane Kur'anom i dopunjuje “Lokljane”, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane “Mali svijet”, Rasap; “Srce Marije Kavalječke” i dugu novelu “Spirale”. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara. 

Mustafa Imamović (1941.-2017.), bosanskohercego-vački historičar države i prava.
Imamović je rođen 29. januara 1941. godine u Gradačcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Profesor je historije države i prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Tokom univerzitetske karijere predavao je na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i Rijeci. Također je predavao na Odjeljenju za historiju „Yale Univerziteta“ (New Haven), te na više drugih univerziteta u SAD.

Autor je monografija „Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914“, za koju je dobio republičku nagradu za nauku "Veselin Masleša", zatim „Bosanski Ustav i Bošnjaci u emigraciji“. Koautor je monografija „Muslimani i bošnjaštvo“ i „Ekonomski genocid nad Muslimanima“, kao i knjige „Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata“.

Autor je i koautor nekoliko univerzitetskih i srednjoškolskih udžbenika. Uz to je do sada objavio oko 350 studija, rasprava i članaka iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, različitih aspekata jevrejske historije i općenito razvitka civilizacije. Bio je urednik i član redakcije više časopisa i enciklopedija. Do sada mu je više radova prevedeno i objavljeno na engleskom, njemačkom, španskom, albanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku.
Umro je 23. januara 2017. u Sarajevu.

Izvor; bosnjaci.net (kolumna Džebraila Bajramovića)

 

 
 
"Jedino zadovoljavajuće objašnjenje je da sam ja vodio slučaj  Miloševića i time se našao u jedinstvenom položaju da utječem na  istragu i prikupljanje dokaza za sve krupne  zločine koje su počinili pripadnici srpskih oružanih snaga pod vodstvom Miloševića. To je značilo da sam imao pristup činjenicama i dokazima o zločinačkom planu koji je pripreman u Beogradu, i znam pravne teorije preko kojih su se ti dokazi iznosili. Sve ovo može biti vrlo korisno za reviziju slučaja Bosne na Međunarodnom sude pravde. Oni koji šire klevete o meni to dobro znaju."
 
 
Intervju vodio
Nihad Krupić, autor i publicist
30. marta 2010, Vancouver, Kanada
 
Sir Geoffrey Nice je rođen u Londonu 1945, gdje je studirao na St Dunstan's Collegeu u Catford, južnom Londonu i Keble College Oxford. Sir Geoffrey je bio glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu, ali na žalost, nije dočekao kraj ovog posla, zbog iznenadne smrti bivšeg predsjednika Srbije. Također je od 1998 vodio više slučajeva na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, (ICTY), uključujući i slučajeve bosanskog Hrvata Darija Kordića, koji je osuđen na 25 godina, i Gorana Jelisića zvanog "Srpski Adolf”, osuđenog na 40 godina. On smatra, i danas kao i prije, da je tokom suđenja Miloševića na temelju optužbi za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje običaja ratovanja, postojalo više nego dovoljno dokaza za osuđujuću presudu, što se moglo zaključiti i na osnovu ponašanja sudaca tokom samog suđenja, dok je obrana malo ili gotovo ništa napravila što bi moglo ugroziti optužnicu.
 
Milošević je radio iza lanca vojne komande
 
1.  Milošević je umro prije presude od strane Haškog tribunala, da li je kod Vas kao tužitelja u tom predmetu postojalo dvojbe da bi ga sudsko vijeće moglo osuditi na temelju dokaza koje ste prezentirali?
Bilo bi pogrešno u ovom momentu pokušati suditi o krivnji ili nevinosti. No korisno je podsjetiti da je na kraju iznošenja dokaza od strane Tužilaštva donešena međupresuda u kojoj su suci presudila da postoji dovoljno dokaza za slučaj po gotovo svim točke optužnice - oslobađajući Miloševića samo za one dijelove optužbe za koje Tužilaštvo nije niti izvelo dokaze za vrijeme svog dijela suđenja. U nastavku suđenja ništa u dokazima njegove obrane, po mom mišljenju, nije ugrozilo optužnicu nego su u tom dijelu suđenja dokazi tužilaštva bili samo još bolje  potvrđeni i potkrepljeni. Ja nikada nisam niti očekivao da bi sudsko vijeće mogao osuditi Miloševića po svim točkama optužnice. Recimo, optužba za genocid je dovela do podijele mišljenja među sucima kod donošenja međupresude. Jedan sudac, u manjini, je smatrao da nije bilo dovoljno dokaza za najteži oblik odgovornost za genocid, ali dovoljno dokaza za jedan lakši oblik odgovornosti za genocida. Druga dva suca, znači većinskim principom, su odlučila da postoji dovoljno dokaza za nastavak suđenja za sve točke optužnice koje su ga teretila uključujući i sve oblike odgovornosti za genocid.
 
2.  Da li je bilo sumnje o krivičnoj odgovornosti za genociod i ratne zločine  režima u Beograda pod Miloševićevim vođstvom?
Individualna krivičnu odgovornosti kada su u pitanju masovni zločini i političko nasilje uvijek uključuju i krivičnu odgovornost i pojedinaca ali i same države odnosno državnih unstitucija. Nažalost Tužilaštvo Haškog tribunala nije optužilo sve najvažnije suradnike Miloševića iz samog vrha srpskog rukovodstva tokom rata u Bosni, dakle kada se genocid u Srebrenici dogodio. Tribunal je optužio Generala Momčila Perišića, načelnika štaba Vojske Jugoslavije, zajedno sa nekim drugim vojnim i paravojnim dužnosnicima. Ova suđenja još uvijek nisu završena, a pored toga oni nisu optuženi za sve oblika genocida u Bosni, pa im se sudi na ograničen način, uglavnom za pomaganje i podržavanje genocida. Zbog toga nije moguće navesti konkretan primjer iz sudske prakse kao odgovor na Vaše pitanje. Poznato je naravno i to da je Milošević radio ponekad iza leđa drugih na vlasti i tako zaobilazio vojni lanac zapovijedanja. No, nemoguće je zamisliti ovakav razmjer prisutnosti srpskih snaga u Bosni bez znanja i suglasnosti i Miloševića i njegovih političkih i vojnih suradnika. To je bilo izraženo i u njegovoj optužnici i u optužnicama njegovih najbližih suradnika preko pravne teorije o 'udruženom zločinačkom pothvatu' ('UZP'). Pojedinci koji su identificirani u optužnicama da su, de jure ili de facto, bili dio uskog kruga oko Miloševićeve, snose dio krivične odgovornosti kao članovi UZP. To su mahom pojedinci koji su radili u državnim institucijama na razini federacije, na razini republika Srbije i Crne Gore, ili pak na razini Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Neki od njih su imenovani u dvije od tri optužnice protiv Miloševića, ali samo neki su na kraju bili i optuženi. Iznimka je treća optužnica - ona za zločine počinjene na Kosovu u razdoblju od 1998-1999. Pored Miloševića, za  zločine na Kosovu su optuženi i visoko rangirani političari i vojni zapovjednici. U optužnici za Kosovo protiv Miloševića, naglašeno je da su oni bili udruženi u zločinačkom pothvatu (UZP) s njim, a u optužnicama protiv njih, isto tako stoji da je Milošević bio u UZP s njima. Nažalost optužnica za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj su drugačije koncipirane. Neki od ključnih članova UZP iz Beograda nisu bili niti spomenuti u recimo optužnici za Bosnu. Povrh toga, oni koji su spomenuti u optužnici kao članova UZP nisu bili svi i optuženi. Samo nekolicini od njih se sudi za zločine počinjene u Bosni, ali ne na tako obiman način na koji se teretio Milošević. Posljedice ovoga su prilično ozbiljne. Da je Miloševiću bilo suđeno zajedno sa visoko rangiranim političarima s nivoa SRJ, Srbije, Crne Gore, njegova smrt ne bi značila kraj sudskog procesa, jer bi se suđenje nastavilo za ostale suoptuženike. No, s obzirom da se  sudilo samo Miloševiću, suđenje odnosno izvođenje dokaza je ostavilo neiskorištenom veliku količinu prikupljnenog dokaznog materijala koji je upotrebljen na suđenju. ‘Spin-off’ suđenja ili suđenja izvedena iz Miloševićevog slučaja - poput slučajeva Stanišić/Simatović i Perišić - pokrivaju samo dio optužnice za koju se teretio Milošević. Niti jedan od ovih slučajeva ne obuhvaća kriminalnost plana u cjelini tj. od 1991. do 1999. godine.
 
 
3.  Zašto nisu svi relevantni dokazi izvedeni na suđenju Miloševića i nekih drugih kojima se sudi na Tribunalu bili dostupni Međunarodnom Sudu Pravde-MSP u tužbi za genocid BiH protiv Srbije i Crne Gore?
Materijal na koji Vi mislite, su u prvom redu materijali Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) koji su identificirani i na kraju dostavljeni timu  kao rezultat iznimnog i nadahnutog rada jednog vrhunskog istraživača u procesu protiv Miloševića.                                                                                (primjerak jednog zapisnika VSO-prilog N.K.) 



 Te materijale – jednom identificirane od strane tužilaštva je Srbija morala po nalogu suda dostaviti, i nije postojao niti jedan dobar razlog da se ti dokumenti kriju od očiju javnosti. Sporazumom između sad bivše glavne tužiteljice i Srbije najvažniji dijelovi dokumenta su zacrnjeni i time sakriveni od javnosti, tako da je cijelokupni sadržaj poznat samo malom broju odvjetnika, analitičara i sudaca na tribunalu, koji su bili u mogućnosti da imati uvid u te dokumenate u cijelosti. Korisno je naglasiti da bi u slučaju Milošević cjelokupni sadržaj tih dokumenata, uključujući zacrnjene dijelove, bio uzet u obzir kod donošenja presude da je slučaj završen.  Međunarodni sud pravde (MSP) je, vjerujem, mogao zatražili puni pristup dokumentima. Jednostavno mi je neshvatljivo da se umjesto radilo na reduciranim tj. zacrnjenim verziji kako je ih je već u javnost iznio
Haški tribunal. Naravno da je bilo logično da inicijativa za potraživanje cjelokupne kolekcija VSO dokumenata trebala potekne od strane pravnog tima Bosne. Ja ne znam da li se to dogodilo.
 
4.  Da li ima još dokaza za koje znate, a da su još skriveni od javnosti, a pomaže Beogradu, a možda i nekim drugima stranama da izbjegnu odgovornost za događaje u BiH, a posebno za izdaju Srebrenice?
Svakako. Prvo, važno je napomenuti da Srbija nije predala Tužilaštvu tribunal kompletne VSO zapise. Na primjer za 1995. godinu tužilaštvo je primilo zapise od samo pola održanih sjednica VSO-a. Nadalje, od ostalih zapisa VSO-a koje je tribunal dobio od Srbije nisu sve sjednice bile zabilježene u obliku stenograma, nego  su dostavljene u obliku sažetih bilješki. Znači u obliku kraćem od stenograma, a dužem od zapisnika. Po datumima sastanaka koji nisu uopće dostavljeni se da zaključiti da to značajni sastanci jer su se odnosili na razdoblje pred, za vrijeme i poslije masakra u Srebrenici. Potpuna dokumentacija  o tim sastancima tek treba da se locira. U isto vrijeme, ovi dokumenti, bez obzira na svoj neupitni značaj, ne predstavljaju samo dokazni materijal, koji će objasniti jednom i za sva vremena šta se u stvari dogodilo i tko je tačno kriv. Oni isto tako pružaju uvid u potpuniji kontekst u kojemu su se zločini događali, ali isto su to svjedočanstva o riječima izrečenim na sjednicama od strane  Miloševića i ostalih prisutni. Međutim i u svom nepotpunom obliku ovi materijali  će ukazivati svima zainteresiranim na druge dokumente koji se spominju na VSO sastancima, koji nisu ranije bili identificirani. Dalje, treba imati na umu da postoje i druge zaštićene kolekcije dokumenta kao i pojedinačni dokumenti koji su bili, i još uvijek su, zaštićeni direktnim dogovorom između Beograda i bivše glavne tužiteljice, odnosno te dokumente nije zaštitilo sudsko vijeća. Ove dokumente nije jednostavno identificirati, ali ako Bosna i Hercegovina odluči da ponovno otvori slučaju na MSP-u biti će  neophodno inventarizirati i tražiti bilo od Srbije bilo od Haškog tribunal sve relevantne dokumente.
 
5.  Da li mislite da postoji još više važnih dokaza kojima vi niste imali pristup?
Nesumnjivo da postoji. Osim dokumenata koji se spominju u VSO zapisima, od kojih su samo neki dostavljeni tribunalu, postoje i drugi dokumenti koji su potrebni da bi se došlo do pune istine. Svaki dokument relevantan za istine o  ratovima u bivšoj Jugoslaviji je vjerojatno sačuvan u nečijoj privatnoj kolekciji. Neki dokument koji bi mogao ići na štetu jednom pojedincu je možda u isto vrijeme od potencijalne vrijednosti za obranu nekoga drugog pojedinca. Postupak identificiranja onoga što svaki dokument pojedinačno predstavlja nipošto nije bio potpun ili bolje rečeno nije protekao savršeno na Haškom tribunalu iz više razloga. Ne izgleda vjerojatno da će bilo koji sudski proces na Haškom tribunalu ili bilo koja nova istraga nekog drugog pravnog tijela htjeti ili moći biti upotrebljena kao pravni mehanizam da se skine zaštita sa zaštićenih materijala. Neki drugi procesi su potrebni da bi se identificirali svi postojeći dokumenti koji jos nisu dostupni javnosti. To bi moglo uključiti i potrebu političke akcije od strane bosanskih državnih institucija preko Vijeća sigurnosti UN-a.
 
6.  Pokušali ste dovesti ambasadora Muhameda Šaćirbeja u Haag da svjedoči u procesu protiv Miloševićevu , ali ste izgleda bili suočeni sa opstrukcijama. Vjerujete li da znate  od koga i zašto?
Ne mogu reći da li smo bili suočeni sa stvarnim opstrukcije. Međutim, u  vrijeme dok je trajao dio suđenje za izvođenje dokaza Tužilaštva ambasadora Šaćirbeya je bilo vrlo teško dovesti u Haga zbog ograničenja slobode kretanja koje je nametnuto od bosanskih državnih vlasti koje su tražile njegovo izručenje. Mi, znači Tužilaštvo smo u isto vrijeme bili u velikom vremenskom ograničenju za izvođenje dokaza. Ambasador Šaćirbey je stavljen na listu svedoka za koje je sudsko vijeće moglo odlučuti da ih pozove čak i u slučaju da ga Tužilaštvo nema vremena zvati. Ni mi, a ni sudsko vijeće nije bilo u mogućnosti da ga dovede kao svjedoka ili da on svjedoči putem video veze.
 
7.  U vašem nedavnom intervjuu na BBC, na kojem je u istom program nastupio i ambasador Šaćirbey (dostupno na web portal Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000, Osnivač Kongresa Bošnjaka Svijetahttp://www.kbsa2000kbs.org/ ste ponovili potrebu da izađu sve činjenica u vezi izdaju Srebrenice. Je li vrijeme za novu istragu o Srebrenici?
Sumnjam, da bi bilo koja formalna istraga ili bilo kakvo novo suđenje  moglo postići neki drastično novi rezultat. Iz raznih razloga svaka nova istraga bi vjerojatno bio ostala ograničen u svom opsegu i dosegu. Još uvijek je otvorena mogućnost revizije slučaja genocida od strane bosanske države pred Međunarodnim sudom pravde, no to će ovisiti o političkoj volju unutar Bosne i Hercegovine. Tek onda se slučaj može ponovo otvoriti  i početi raditi na razrađivanju novih pravnih strategija. Što se tiče dokaza potrebno je naći mehanizme da se prevladaju razni interesi koji su prepreka u pristupu dokazima, jer puno je relevantnih dokumenata koji se još uvijek skrivaju od očiju javnosti.
 
8.  U nedavnom intervju, dr. David Harland UN mirovna misija i autor originalnog UN-a "Izvješća o Srebrenici", (Intervju opet dostupan na Aneks TVhttp://www.kbsa2000kbs.org/ je izjavio da ostaje ključno pitanje zašto je zahtjev nizozemskih mirovnih snaga ", u pet navrata" bio ignoriran od strane političke vlasti. On je naveo da je to bila "politička odluka." Da li znamo tko je donio političku odluku da se ignorira zahtjeve za spašavanje Srebrenicu i pružanje potrebnu vojne podršku za nizozemskih vojnika?
Žao mi je, ali ne znam razlog. Odluka da se ignorira nizozemski zahtjev se skriva od javnosti već 15 godina. To pokazuje da se ta odluka o ignoriranju nizozemskih zahtjeva ne može opravdati niti iz današnje perspektive. Također bi se moglo zaključiti da neke vrlo moćne strane imaju interes da procesi donošenja odluka ostanu u skriveni od javnosti.
 
9.  U intervju BBC spomenutom ranije, nizozemski ministar obrane Joris Voorhoeve je izjavio da su najmanje dvije od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN imali predznanje o planiranju srpskog napada na Srebrenicu prije 11. jula1995. Ambasador Šaćirbey je rekao sličnu tvrdnju prije mnogo godina. Da li znamo koje su to zemalje i zašto su šutjeli i nisu ništa učinili?
Ne mogu ništa reći sa sigurnošću. Nagađati koje bi te dvije zemlje mogle biti je primamljivo i jednostavno - ali to be bilo jako neozbiljno. Ambasador Šaćirbey je izjavio da je zeleno svjetlo za zauzimanje Srebrenice došlo od strane Zapada. To nitko nije ozbiljno osporio, pa je čak i Sandy Vershbow, US State Department dužnosnik zadužen za politiku prema Bosni pri SAD-u Vijeću za nacionalnu sigurnost javno izjavio još u junu 1995 kako SAD razmatra opciju neke vrste razmjene teritorija koja bi se odnosila i na istočnobosanske enclave.
 
10. Da li oni još uvijek pokušavaju sakriti nešto i danas krive "homoseksualace u nizozemskim trupama" u Srebrenici? '
Objašnjenje o homoseksualcima u nizozemskim trupama zvuči poput izjave iz očaja i liči više kao argument nekoga tko sam ima nešto sakriti. Koliko ja znam, nikada ranije nije bilo ovakih navoda kao mogućeg razloga za vojni neuspjeh u Srebrenici. To zvuči isto tako apsurdno kao kad bi netko sugerirao da je srpska vojska bila uspješna u svojoj vojnoj akciji u Srebrenici protiv golorukih civila, jer u toj vojsci nije bilo homoseksualaca. Ovo sve više izgleda kao pokušaj pojedinih segmenata unutar međunarodne zajednice da upotrijebe DUCHBAT kao žrtvenog jarca za propuste i svih onih drugih koji bi se mogli smatrati odgovornim za to  što nisu zaštitili enklave. Pripisivati DUTCHBAT-u “nedostatke” ovakvog tipa, više liči na pokušaj da se istraga o Srebrenici zaustavi na nivou DUTCHBAT-i da se ne traži odgovornost na nivoima iznad koji bi obuhvatili više vojne i političke hijerarhije.
 
Sve optužbe da me se predstavi kao
britanskog špijuna su bizarne
 
10.              Da li ste vi za novu istragu?
Ne posebno. Iz razloga gore navedenih, općenito mislim da bi bilo koja istraga na ovu temu bila ograničena i vjerojatno bi ostala jednako zasjenjena nekim starim ili pak novim interesima. Ne vidim da ima razloga vjerovati da bi bilo koja nova istraga prošla drugačiji od svih prethodnih. Bilo je već toliko istraga, uključujući suđenja na haškom tribunal kao i ono na Međunarodnom sudu pravde (MSP). Svi ti procesi doprinijeli su objelodanjivanju sve više detalja i činjenica, ali potpuna sliku o tome što, kako i zašto se sve to desilo još nije složena. Pored toga, koji bi bio interes da zemlje koje imaju razloga da ne objelodane informacije o tome što se dogodilo - na primjer, zašto nije pružena zračne i vatrena  podrške nizozemskim snagama ili pak otkuda ta suzdržanosti i pasivnosti prije i za vrijeme pada Srebrenice – da najednom napuste svoje svoje prijašnje pozicije i počnu odjednom surađivati u opet nekoj novoj istrazi?
 
12. De li je to možda razlog zašto vas neki sada pokušavaju oslikati kao pripadnika britanske obavještajne službe? Neki vas optužuju za sabotiranje svih napora za pronalazak istine? Što zapravo stoji iza tih priča i zašto su ovakve optužbe usmjerene protiv vas?
Ovi navodi su potpuno neistiniti i bizarni - kao što su neistinite i bizarne glasine koje je potakla Florence Hartmann tvrdeći da sam kao školarac bio pripadnik MI6, pri tome se navodno pozivajući na informacije dobivene od Azema Vllasija. On je tu njenu tvrdnju javno ismijao u emisiji uživo na FTV u Sarajevu u kojoj je učestvovala i sama Hartmann! Ja ne mogu biti siguran zašto je ova izmišljotina nedavno ponovo aktualizirana. Znakovito je da su se ove insinuacije na moj račun -  bez potpisa autora teksta ili navođenja bilo kakvog izvora – pojavile upravo u vrijeme kada je  Ejup Ganić uhapšen u Londonu, na zahtjev Srbije zbog navodnih ratnih zločina. Ovu kampanju blaćenja vidim kao jedan orkestriran i proračunat pokušaj napada na moj kredibilitet i profesionalni ugled, kako bi se spriječilo moje uključenje u bilo koje buduće sudskih procesa u vezi kaznene odgovornosti srpske države za zločine počinjene u Bosni. Nije potrebno puno mašte da bi se shvatilo tko stoji iza ove organizirane kampanje blaćenja. Jedino moguće objašnjenje je da sam ja vodio slučaj Miloševića i time se našao u jedinstvenom položaju da utječem na  istragu i prikupljanje dokaza za sve krupne  zločine koje su počinili pripadnici srpskih oružanih snaga pod njegpvim vodstvom. To je značilo da sam imao pristup činjenicama i dokazima o zločinačkom planu koji je pripreman u Beogradu, i da znam pravne teorije preko kojih su se ti dokazi iznosili. Sve ovo može biti vrlo korisna za reviziju slučaja Bosne na MSP-u. Oni koji šire klevete o meni to dobro znaju. Interesentno je da je jedan broj pojedinaca iz institucija Bosne-Herzegovine vrlo aktivan u proizvodnji neistina protiv mene, ali iskreno govoreći ja mislim da to predstavlja veći problem bosanskoj državi nego meni, jer pitanje je za koga ti ljudi rade i kada će biti raskrinkani.
 
13. Kako vidite svoju uključenost u dohvatu konačne istine o Srebrenici i tko je sve odgovoran?
Projekt koji ja imam na umu pretpostavljanje stvaranje jedne baze podataka koja bi bila u neprestanom širenju, u procesu kojim bi se demokratiziralo prikupljanja i objavljivanja dokaza vezanih za Srebrenicu. Taj način bi trebao biti takav da ne može biti osujećen nacionalnim, međunarodnim ili bilo kakvim drugim interesima. Žrtve Srebrenice - živi i mrtvi - zaslužuju da se učini sve moguće kako bi se otkrili sve informacije i dokazni material o tome kako se zločin dogodo, tko ga je prouzročio i tko ga je mogao spriječiti. To što imam na umu je jedan sistem pomoću kojeg bi se mogao korisiti svaki raspoloživi metod prikupljanja informacija, i preko kojeg bi se eventualno moglo tražiti skidanje 'zaštitnih mjera' sa “zacrnjenih” dijelove dokumenata poput VSO zapisa, npr.preko zakona o slobodi dostupa informacijama. Suštini ovog projekta bi bila da bi se stvorio sistem otvoren za javnost u kojem identifikacija i prikupljanje materijala korisnih za razumijevanje srebreničke tragedije ne bi više bili ostavljeno nacionalnim i međunarodnim institucijama koje nisu sve ovo vrijeme pokazale da to rade ispravno, samim tim što je puno informacija unutar njihovih zidova ostalo zatvoreno za javnost.
 
 
 

Gdje smo?

Kontaktirajte nas

Glavni ured Sarajevo

71000 Sarajevo, Titova 7
Bosna i Hercegovina
+387 33 222 886
Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.